28. 3. 2017.

PONOVNO ROĐENJE III

Moris Nikol - META
PONOVNO ROĐENJE
Treći deo

Šta to znači da čovek mora biti ponovo rođen? Kako čovek u ovom životu, okružen neodoljivim fenomenima, promenljivim događajima u spoljašnjem svetu, može da bude ponovo rođen i postane novi čovek, drugačija vrsta čoveka, drugačiji čovek? Čovek, kaže Hrist Nikodimu, rođen je od ’mesa’ i ’vode’ takav kakav jeste, a da bi postao drugačiji čovek, čovek ponovo rođen, mora da bude rođen od ’vode’ i ’duha’. Na drugom mestu u Novom zavetu prikazano je da čovek mora da umre za sebe pre nego što može da bude ponovo rođen. To jest, on mora umreti za ’meso’, pre nego što bude rođen za ’duh’. Međutim, te reči, koje su stotine i hiljade ljudi tako često slušale, lako postaju puke reči i pružaju samo satisfakciju prisnosti, prepoznavanja i ništa više. Šta znači ’meso’, šta ’voda’ a šta ’duh’?
 
Ljudi mogu misliti da najzad razumeju šta ’meso’ znači i da smrt ’mesa’ ili prevazilaženje ’mesa’ znači podvrgavanje tela nekoj disciplini, izgladnjivanje ili odricanje od svih fizičkih zadovoljstava. To se verovatno uobičajeno podrazumeva pod borbom protiv ’mesa’. Mnogo ljudi to shvata na ovaj način i posmatraju anahorete (grčki „koji se povlači“, usamljenici ranog hrišćanstva), eremite (grčki ἔρημος – pustinja, hrišćanski pustinjaci) i svece jednostavno kao ljude koji su to postavili za svoj najvažniji cilj, nadajući se da će tim sredstvima dostići neki viši nivo, da će se razviti na viši stupanj. Ništa apsurdnije se ne može zamisliti, jer niko, polazeći samo sa tog spoljašnjeg stanovišta, ne može ništa postići niti je ikada išta postigao. Ti ljudi nisu razumeli značenje rečenice, koju je Hrist upotrebio na drugom mestu, govoreći o onima koji žele da slede njegovo učenje. Rekao je, da bi ga pratio – to jest, njegovo učenje – učenje o ’ponovnom rođenju’ – čovek mora da se odrekne sebe. Međutim, ljudi obično zamišljaju da to znači odreći se nečega spoljašnjeg, komfora ili možda nečega čemu su posebno privrženi. Ne shvataju da, da bi se čovek odrekao sebe, on mora da se odrekne sebe.
 
U odeljku, u kome Hrist izgovara te reči (Matej, XVI, 24), one na grčkom doslovno znače da se čovek potpuno odrekne sebe (άπαρνησασθω εαυτόν). I jasno je da, ako je čovek sposoban da ostvari razvitak koji u njemu latentno postoji i dostigne viši stepen, on onda ne može da ostane isti čovek, isti ’on’ a da se istovremeno podvrgne unutrašnjoj promeni. Jer promeniti se iznutra, promeniti sebe, ne znači dodati nešto na ono što čovek već jeste, kao što nešto pridodajemo znanju, kada učimo nešto novo. Ideja transformacije nema ništa sa dodavanjem. Grčka reč metamorfoza (μεταμορφοομαι) - koju koristi Matej a koja je prevedena kao preobražaj (’transfiguration’) (XVII.2) i koju koristi Pavle u odeljku u kome kaže: „I ne vladajte se prema ovome veku, nego se promenite obnovljenjem uma svog.“ (Poslanica Rimljanima, XII.2) – označava celukupnu transformaciju uma. U eksperimentima, koje je priroda napravila na polju transformacija insekata, metamorfoza gusenice u leptira ne predstavlja dodavanje nečeg novog gusenici, npr. dodavanje krila, već transformaciju. Promene u smislu jednostavnog rasta i raspadanja, uvećavanja ili smanjivanja postoje svuda u univerzumu; međutim, svuda postoji i druga vrsta promene, fenomen transformacije. Čitava hemija predstavlja transformaciju i tako na neki način čudo. Vatra koja gori u srcu je transformacija. Razvitak pileta unutar jajeta je transformacija. Razvitak ljudskog bića iz ćelije je transformacija. Ta transformacija ćelije u čoveka ili gusenice u leptira pripada prirodi, dok transformacija o kojoj je Hrist govorio ne pripada prirodi. Sve što smo otkrili o prirodi i taj oblik evolucije i transformacije pripada sasvim drugačijem redu od onog o kome se govori u Jevanđeljima i drugim spisima mnogo starijim od njih. Nije iznenađujuće da dok priroda vrši transformaciju putem svojih sporih i postepenih procesa, u životu uma, osećanja i svesti postoji proces slične vrste čiji je zadatak da ostvari nastavak transformacije. Činjenica da u spoljašnjem svetu, fenomenološkom svetu, u prirodnom svetu postoji transformacija, neminovno sugeriše da transformacija postoji i u psihološkom, mentalnom, emocionalnom svetu, svetu u kome svako istinski živi. To je ta transformacija o kojoj Hrist govori Nikodimu.      
 
Ta transformacija – ili ponovno rođenje – ukoliko pokušamo da razumemo šta bi to moglo da znači – odnosi se na to da čovek više nije u ili od ’mesa’. Takav kakav jeste, on je od ’mesa’ i ’vode’. Može postati od ’vode’ i ’duha’.  To znači da jedan povezujući element ili jedan princip ili jedan faktor ostaje u toj transformaciji – naime, ’voda’. Svi ovi nazivi su tehnički termini. To jest, oni pripadaju specijalnom jeziku koji su oni bliski Hristu mogli da razumeju. Međutim, ukoliko razmislimo o značaju reči metanoja, bićemo u stanju da shvatimo da se ’meso’ odnosi na ’um od mesa’ – termin koji se u stvari koristi u Novom Zavetu – i da Nikodim svojim bukvalnim stavom predstavlja taj um od mesa – to jest, um koji počiva na spoljašnjim čulima, okrenut spolja ka životu ili ’podešen u skladu sa svetom’. Ovde se misli na nešto mnogo suptilnije nego što je taština i svetovnost. Dublje značenje se ne nalazi u tim razmišljanjima. Um koji se hrani samo ’mesom’ – hranom koju mu dostavljaju čula – ne može uspostaviti kontakt sa ’duhom’. Prva stvar koju moramo uočiti je da, ako čovek mora da se odrekne sebe – to jest, svih ideja koje ima o sebi, svih oblika imaginacije koje gaji o sebi i svih iluzija o sebi koje ga navode da misli da jeste ono što pretpostavlja – tada ’meso’ ne može da mu pomogne da se promeni. Jer niko ne može videti u sebi pomoću organa čula koji treba da omoguće kontakt sa spoljnim svetom i niko ne može čak ni početi da vidi sebe putem spoljašnjeg posmatranja. Um zasnovan na čulima ne može da dovede čoveka na pravo mesto sa koga bi počeo i on će tada nalikovati Nikodimu koji počinje izvan sebe i koga Hrist ispravlja, rekavši mu da je čitava stvar u tome da čovek može da se rodi iznova – i da tako mora početi iznutra – drugim rečima, od ’sebe’ a ne od opaženih čuda ili o dedukcija o Bogu izvedenih na osnovu spoljašnjih dokaza koji pružaju čula.  
Nastaviće se ....

Нема коментара:

Постави коментар